Kako djeca žaluju

Neka djeca tuguju vrlo tiho, druga glasno plaču, neka traže mnogo bliskosti i maženja, druga vole samoću i miran kutak. Mnoga postanu agresivna, ne žele surađivati, neka postanu vrlo ozbiljna i vrijedna, a nekolicima ih postavlja bezbroj pitanja… Za djecu koja tuguju potrebno je mnogo ljubavi, strpljenja i razumijevanja.

Do druge godine starosti djeca su uglavnom premala da bi shvatila gubitak, iako po reakcijama odraslih osjete da nešto nije u redu. Osjećajući napetost, postaju uznemirena i nesigurna. Naročito je teško kad umre osoba koja je djetetu bila glavni oslonac i vodila brigu o njemu. Tada dijete može privremeno zaostati u razvoju ili pretjerano se vezati uz drugu blisku osobu, proživljavajući veliki strah.

Djeca do 5.g. ne shvaćaju smrt kao trajan gubitak, već kao nešto privremeno i promjenjivo. U takvom ih viđenju podržavaju brojni vrtani filmovi ili bajke poput Snjeguljice, Uspavane ljpotice,u kojima uvrli «oživljavaju» ili se bude. Stoga djeca te dobi očekuju da se umrle osobe uskoro vrate i da sve bude kao prije. Djeca od 5. do 9.g. uglavnom razumije da je smrt nepovratna, no još im je teško shvatiti da se ona može dogoditi i nekome tko je njima blizak. Kada se tako nešto dogodi, mogu biti toliko šokirana da jednostavno odbiju «čuti istinu». Tad je moguće da se verbalno neizraženi osjećaji nakupljaju u djetetu, te iziđu «na površinu» kao trbuhobolje, glavobolje, umor, nedostatak apetita i motivacije za rad.

Djeca na vijest o smrti njima drage osobe mogu reagirati na četiri načina, a prolaze kroz četiri faze:

  1. Šok i poricanje
    Ne vjerujem, to nije istina! To je samo ružan san. Mogu li se sada ići igrati? Takva je reakcija normalna u prvim danima nakon vijesti o smrti. No, dugotrajno odbijanje prihvaćanja istine znak je da je za dijete istina suviše bolna te da se ne može nositi s njom. Tada je dobro potražiti pomoć stručne osobe. Ukoliko dijete samo započne razgovor o umrloj osobi, treba mu jasno i nježno dati do znanja da se ona doista više nikad neće vratiti. Postupno, korak po korak, ili “zalogaj po zalogaj” dijete prima i upija tužnu vijest. Reakcija tuge može se javiti sasvim nenadano, poput oluje. Naročito je važno da dijete može slobodno izraziti svoje osjećaje kad za to osjeti potrebu.
  2. Ljutnja i ogorčenost
    Sasvim su normalni osjećaji kad izgubimo nekoga tko nam je vrlo važan u životu. Dijete se može osjećati napušteno, ostavljeno, izigrano. Zašto me ostavio, rekao je da će uvijek biti uz mene…?! Ljutnja i ogorčenost mogu se manifestirati kroz agresivno ponašanje, noćne more, svadljivost i razdraćljivost. Nemojte posremljivati ili kritizirati takvo ponašanje. Pokušajte razgovarati s djetetom i pomoći mu da izgovori zašto je ljuto. Pokažite mu razumijevanje. Ukoliko je dijete nasilno, odnosno agresivno, jasno mu naglasite da razumijete njegove osjećaje (bijes), ali da ne podržavate njegovo ponašanje. Pomozite mu da na prihvatljiviji način izrazi svoju ljutnju (crtajući, trgajući papir, trčeći, pišući pismo ili pjesmu….).
  3. Osjećaj krivnje
    Petogodišnjaci, ali i starija djeca, vjeruju u čaroliju, u mogućnost vlastitog utjecaja na događaje putem misli i osjećaja. Zato se često javlja osjećaj krivnje : da sam bila dobra – to se ne bi dogodilo, da nisam poželio da mu se nešto ružno dogodi prije 3 mjeseca – sigurno bi još bio živ… Dijete može popustiti u školi, povući se u sebe, izbjegavati kontakte s okolinom… Posebno je važno otkriti takve samooptužbe i objsniti mu iskreno kako je voljena osoba umrla, te da to nema nikakve veze s njim. 
  4. Tuga i depresija
    Sasvim je normalno da dijete koje žaluje kaže: Ne igra mi se, nisam gladan, ne osjećam se dobro… Takva su djeca podložna bolestima zbog stresnog stanja organizma. Potrebno im je mnogo topline bliskih osoba da prebole gubitak, da se naviknu na nov način života, te da opet uspostave odnose s okolinom. Naročito im je potrebna ljubav, maženje, zagrljaji, te osjećaj zaštićenosti, brige i sigurnosti.Djeca koja imaju ozbiljne probleme u razdoblju žalovanja pokazuju neke od slijedećih znakova: kroz duže vrijeme nezainteresiranost za igru, gubitak apetita, smetnje spavanja, strah od samoće, infantilno ponašanje, udaljavanje od prijatelja, ponavljanje izjava kako se želi pridružiti osobi koja je umrla, popuštanje u školi…



Kako im pomoći da manje tuguju

Najčešće i najbliži članovi obitelji djeteta koje je doživjelo gubitak voljene osobe također prolaze razdoblje žalovanja. Zaokupljeni svojim bolom, nemaju vremena ili strpljenja sagledati potrebe djeteta, pa bi bilo dobro da zatraže podršku rodbine ili prijatelja. Eko kako možemo pomoći djetetu:

  • Potrebno je isigurati tišinu i mir u kući te zadržati uobičajene rituale (naročito kad je u pitanju ritam prehrane i spavanja) i redosijed aktivnosti tijekom dana. To će djetetu dati toliko potreban osjećaj sigurnosti.
  • Odvojite što više vremena za razgovor, maženje, druženje i igru s djetetom.
  • Dobro je da dijete doživi tugu odraslog, da vidi suze i shvati da je dopušteno plakati, no, odrasla osoba mora imati snage da “stvari drži pod kontrolom”
  • Pratite reakcije djeteta, ono često može primiti istinu u manjim dozama, a koliko, doznat ćete iz njegovih pitanja. Kad izgubi interes za temu, znači da mu je trenutno dosta obavijesti te da ih mora preraditi. Imajte strpljenja da morno odgovorite na više puta postavljeno isto pitanje.
  • Pomozite djetetu da prepozna svoje osjećaje i izrazi ih na prihvatljiv način, kroz crtanje, fizičku aktivnost, igru s lutkama, pisanje pisma ili pjesme, čitanje priča o smrti.
  • Iako je dijete osjetljivo, nemojte popuštati u disciplinskim mjerama koje ste oduvijek primjenjivali. Budite dosljedni, ali ljubazni kad zahtijevate pridržavanje uobičajenih pravila. Dijete na taj način doživljava čvrstinu i osjećaj kontrole nad životom te se osjeća sigurnije.
  • Naročito je važno da se dijete ne isključuje iz priprema za sprovod te ostalih aktivnosti ili običaja vezanih uz period tugovanja. Dijete osjeća da nešto nije u redu, a jako ga pogađa što je odvojeno od ostatka obitelji. Osjeća se napušteno. Većina stručnjaka smatra da bi već trogodišnjaci mogli prisustvovati sprovodu. Naravno da je potrebno objasniti djetetu što se tamo događa i pitati ga želi li ići. Ne treba prisiljavati dijete da bude prisutno, no u slučaju da odbija sudjelovanje na sprovodu, potrebno je da na neki drugi način označi “odlazak” voljene sobe: paljenjem svijeće, prisustvovanjem misi zadušnici… Važno je da dijete na određen način kaže «zbogom» osobi koja je umrla. Ukoliko to ne može učiniti, to ga može progoniti do odrasle dobi.
  • Prisustvovanje ceremonijama pokopa može potaknuti dijete da se otvori i počne pričati o svojim osjećajima, što je vrlo važno! Opišite mu što će se tamo događati i što moće očekivati (plač, postavljanje lijesa u zemlju, stavljanje ploče…) Kako bi dijete shvatilo zašto se to događa, pokušajte mu objasniti da tijelo čovjeka koji je umro više ne govori, te da zato može ležati u zatvorenom grobu. A ono što nama ostaje zauvijek, sjećanja su na voljenu osobu.
  • Razgovarajte na poticaj djeteta o osobi koje više nema, prisjetite se doživljaja koje ste imali zajedno s njom, pregledajte slike, možete napraviti i album o toj osobi. Dopustite djetetu da izgovori i pozitivne i negativne stvari o umrlome, da se prisjeti ugodnih i neugodnih doćivljaja. Tako će lakše preboljeti bolno iskustvo.
  • Razgovarajte s djetetom o “krugu života”, o smrti kao sastavnom dijelu života. Tu vam mogu pomoći priče o biljkama i životinjama (primjerice Kralj lavova).
  • Izbjegavajte objašnjenja kao što su : Baka je zaspala i spavat će zauvijek. Dijete će osjetiti strah od spavanja. Ili …Tata je otišao na dug put i ne znam kad će se vratiti… Dijete se pita kad će se otac vratiti i zašto se nije oprostio s njime. Nije dobri ni reći: Ivan je bio vrlo bolestan, otišao je u bolnicu i tamo je umro. To će ostaviti zastrašujuće pitanje koliko je bio bolestan Ivan, te hoće li i ono umrijeti kad bude bolesno. Ni izgovor da je to Božja volja nije dobar. Pogotovo uz objašnjenje da je Bog uzeo mamu jer je bila tako dobra ili djed je bio tako star i umoran. Dijete će se upitati koliko treba biti bolestan i umoran još netko iz obitelji, ili ono samo, pa da umre…

© 2020 Vrtić Mali princ. Sva prava pridržana.